Konobarica s tastature
četvrtak, 16.05.2024.
Nek sam naučila...
Ujutro sam imala jasan plan. Mrvu duže odspavala, slobodna sam danas pa zašto ne.
Doručkovala lijeno i polako, pa malo odužila guštanje uz ostatak kave i knjigu koja je trenutno na meniju.
I onda je plan bio do dokotrice odnijeti neke mamaine nalaze, obaviti tehnički, otići na bazen.
Prva stanica doktorica. Naravno, fulala sam smjenu. Ne radi ujutro, nego poslijepodne. Okej, idemo na tehnički. Dođem tamo, a red nevjerojatan. Sjatilo se pola Rijeke sa osobnim i dobar dio sa gospodarskim prometalima baš u to vrijeme i baš na ovaj dan. Odlučim pričekati malo. Možda je samo nesretan tajming, oko podneva, tehničari su na marendi. Nije i nisu. U 40 minuta, auto pomaknem samo jednom. Odustajem. Približio se početak termina na bazenu pa krećem na plivanje. Već izvana vidim da glavni bazen pripremaju za neko događanje. Lijepo. Morat ću u stari, pod balon, koji i ne volim baš ali, odlučno, ipak idem. Nekada bih odustala.
Uđem, platim, spustim se do garderobe, potom do tuševa, istuširam se, razgibam i popnem do balona. Inače, glavni olimpijski bazen uvijek je na polovici presiječen pregradom, pa se u prugama pliva po 25 metara. Jedna polovica je komplet u prugama, dok je u druga pola slobodna, a pola su pruge. Samim time u toj slobodnoj površini plutaju umirovljenici i praćakaju se klinci s roditeljima. Ovaj rezervni ima punu dužinu, sav je u prugama i nekako daje dojam da je manje mogućnosti za plivanje.
Kako god.
Eto me na rubu bazena i čekam pokraj jedine pruge u kojoj pliva jedan plivač. Kad se primakne pristojno upitam:
-Dobar dan, mogu s vama.
Čovjek se osmijehne uz:
-Naravno.
Osmjehnem se i ja, zahvalim i bućnem unutra sa zadovoljstvom.
Plivam uz desni graničnik, barba uz lijevi. Kratko to traje. On izlazi. Ulazi drugi, nakon što je zamolio da uđe u "moju" prugu.
Sve teče glatko. Zna se red.
Osim što se ne zna.
Nakon otprilike kilometra, plivajući leđno i primičući se kraju udarim lijevom rukom u nešto. Nije rub bazena, jer treba mi još jedan zamah da ga dotaknem. Stanem, okrenem se i spazim trećeg čovjeka u prugi.
-Pardon.-izustim. Otkud sad ti, pomislim.
On ne kaže ništa.
Nastavim natrag. Leđno. Kad dođem do kraja u okretu spazim da treći čovjek pliva mojim pravcem prema meni.Odlučim nastaviti svojim putem jer: a) ušao je u prugu ne rekavši ništa, b) blia sam unutra prije njega, c) kad je već došao zadnji on je taj koji se treba prilagođavati. Zamahujem ritmično i negdje prije polovice iako imam čepiće u ušima začujem:
-Gospođo!
Zastanem i pogledam oko sebe. Treći me već prošao, pa stao i zazvao.
-Mislim da bi trebali plivati u krug, sad kad nas je troje.- on će i gestikulirajući desnom rukom iscrta imaginarni krug po površini vode
Kompletan je plivač, u neoprenu, profi naočale, tvrdi čepići u uškama...
-Ne znam koliko to ima smisla obzirom da ne plivamo svi istim intenzitetom.- kažem mirno
On odmahne glavom lijevo desno, izvadi čepić iz desnog uha. Ne znam da li nije računao na ikakav odgovor, ili je stvarno zaboravio da ne čuje sa ultra profi čepićima u uhu.
-Molim? - upita
Ponovim mu odogovr.
-Ma hajmo samo ...- i tu opet iscrta krug
-Ma može, idemo u krug. - složim se.
I onda smo išli u krug. Ovo "u krug" znači da bismo se svatko od nas troje po dolasku na kraj bazena, pomaknuli prema suprotnom graničniku od odnoga uz koji smo do tada plivali. Ima smisla. Kada se radi o treningu profesionalace i kada ih je u pruzi više od dvoje. No oni plivaju u istom tempu. Istim intenzitetom.
Nakon nekoliko okretanja, onaj drugi barba izlazi van, a ja i treći čovjek nastavljamo.
Svaki uz svoj graničnik. Bez okretanja krugom.
Al nek je čovjek u neoprenu koji samo bućne nekome u traku mene naučio kako se u njoj ponaša. Valjda on zna.
Kada završim sa bazenom, sve ostalo obavljam u nevjerojatno kratkom roku. Odlazim kod doktorice gdje čekam impresivnih tek 6 minuta. Odlazim do mame, odnesem joj lijekove, maznem salatu s tunom i nastavim do tehničkog. Tamo ne uspijem ni otvoriti papire, a teta od osiguranja već ulazi s mojim autom u tunel...
Nevjerojatno.
Obavljam sve.
Ostatak dana zasluženo provodim na kauču gledajući neke propuštene serije i zadnji Klub čitatelja.
I sutra sam free.
I opet imam plan.
Kuhanje, čitanje, pisanje,
Naravno nakon lijenog i polaganog doručka uz štivo.
Živjeli!
ponedjeljak, 13.05.2024.
Zatvaranje priče, meow
Ono kad kažeš sebi ma neću se nervirat, šta bude - bude.
Iako, kad je naš dečko završio sa nastupom rekoh opet, pa ovo nije moglo bolje bit. Dao je sebe cijelog u tih par minuta. možda ipak...
Čentrine, pomalo zaboravljeni etno predmet koji je bio simbol ovogodišnjeg nam predstavnika, taktički sam rasporedila. Na svaki naslon stražnjeg sjedala u autu po jedan. Na tanki TV treći. Bubija prekrila sa četvrtim. On je pak totalno nezainteresiran za cijelu situaciju sve prespavao, pa nisam dobila nikakav meow back. Do Markovog nastupa slušali smo, secirali i komentirali konkurente i one manje nam opasne. Ukupno gledano nije ovo bio loš Eurosong. Glazbeno.
I onda famozno glasanje. Iako se neću nervirat i šta bude - bude, srce je bubnjalo u prsima.
I bilo je što je bilo.
Danas, dva dana nakon, gotovo da mi je i drago da je baš tako bilo.
Zašto?
Zato što nas je taj divni dečko naučio nekoj dobroti, iskrenosti i jednostavnosti. Zato što niti jednim slovom nije osporio pobjedu svog konkurenta. Nije se zamarao niti glasovima žirija, niti nebinarnošću, niti raznoraznim teorijama zavjere politike i kuhanja glasovima. O čemu smo svi mi ostali onako vrući imali što reći. Kada su ga pitali da li je tužan, iskreno je odgovorio da je mislio da će biti tužan, ali da uopće nije.
Per spare ad astra.
Momak pravih vrijednosti.
Njemu zaista nije toliko, kao nama ostatku države, bitno prvi je ili drugi. On je svoje napravio. Izveo svoju pjesmu najbolje što je mogao. Izvadio svaku stanicu snage i nevjerojatnom energijom uz članove benda i dvoje plesača pomeo pozornicu, a publiku bacio u trans. Iskren.
Osobno, pitala sam se što je to toliko dobro u toj pjesmi pobjednika. Vokal? odličan. Ali bilo je barem 5-6 jednako dobrih vokala te večeri. Melodija? dobra. Ali bilo je barem 10 slično dobrih. Ritam? nema. Scenski nastup? pohvalan. Imali su ga i drugi. Outfit? zbunjujući, priznajem. No bilo ih je još sličnih. Što onda?
Evo odogovora. Ništa. Ni po čemu pobjednička pjesma nije bila najbolja te večeri.
Moje mišljenje, (iako okarakterizirano kao jedna od famoznih teorija zavjere)- stručnjaci su se uplašili izraelske uistinu dobre pjesme, vidjeli u kom smjeru priča kreće, zaokrenuli za 360 i napravili što su napravili davši glasove, i kupujući neke buduće, jednoj manjini.
Nadalje, da su dečko došli odjeveni u, uvjetno rečeno, normalni outfit, neko odijelo na primjer i da nisu cmoljilli svojom popratnom pričom te otpjevali istu pjesmu - bili bi negdje 13. Onako realno. Toliko je ta, eto pjesma pobjednička dobra. E, a upravo koliko je pjesma dobra, toliko je neprirodno bilo pročitati rečenicu treću unatrag.
Postoje 2 spola. Kako će se netko identificirati njegova je stvar. Može se identificirati kao drvo i super. Ima moju apsolutnu potporu. Može se oblačiti u suknje, papuče, hlače ili peraje. Njegov/njen odabir. Može se oslobađati svojih demona na kakav god način hoće, dok to ne afektira i vrijeđa okolinu.
Pa se pitam se, kolika je povreda okoline na defileu zastava izaći sa zastavom manjine, kad je izrijekom to parada izvođača sa zastavama države koju predstavljaju?
I na kraju, svi mi imamo neku svoju priču.
Ima ju i Marko.
Koji je svojom jednostavnošću i iskrenošću, uz zaista dobru pjesmu koju je sam napisao i skladao, na najbolji mogući način predstavio svoju zemlju na toj manifestaciji, ostvario najbolji rezultat otkako nam je samostalne države, a do tamo došao pobijedivši u nacionalnom natjecanju na koje je upao kao rezerva.
The end.
P.S. moja dijaspora, Rim tim, je obavila svoj tagi dim odmah po otvaranju glasovanja.
Wink, wink, meow.
četvrtak, 09.05.2024.
Eurosong
Večeras kratko jer gledam drugo polufinale Eurosonga.
Nije da sam pretjerani fan natjecanja, ali me zabavlja.
Ponajprije činjenica u što se sve to pretvorilo.
Nadalje, pitam se jesu se ovi u publici zadnjih par mjeseci bavili ičim osim učenjem riječi pjesama. Pa sve pjesme pjevaju od a do ž.
I za kraj... Neke izvođače bi uistinu valjalo poslat nekom dedi Dragoslavu na Šarplaninu. Da ih deka nauči težini penjanja na planinu. I pronalaženju vlastitog identiteta.
Idem gledat.
I dalje nostalgična za onim godinama u kojima je normalno bilo poslat Doris, Maju ili Danijelu na Eurosong.
Peace & Pozzić
ponedjeljak, 06.05.2024.
Večeri ravnice
...onda bi se smijali.
Žvakali bi nedopečene
bobice slatke srži
kukuruza,
pa one prepečene s druge strane klipa.
Ne bi nam smetale ni jedne.
Veselje mladosti.
Vatra bi još pucketala
pokrivali bi je svježom travom
u nadi da će nas komarice ostaviti na miru
Puno kasnije, ona bi žarulja, što se uistinu trudi
ispod tanjurastog bijelog pleha,
prosula mutno svjetlo na nas
i naše, crveni i crni,
bicikle koje smo polegli
u prašinu.
Mi bi stajali
nevješti
ispod tog drvenog stupa
smijali se,
pričali svaštarije, samo da ne pričamo
ono što bi trebalo.
Kucalo bi u prsima nevjerojatno brzo.
Dlanovi bi
kad se konačno susretnu
vlažili jedan drugog.
A
noć je odavno pala.
I
cesta je prazna.
Čekamo kakvu pametnu riječ izreći
tupo se smiješeći...
Kad ona ne dođe,
približimo glave
sklopimo kapke
i osjetimo si usne.
Mladi.
Sretni.
Konačni.
četvrtak, 02.05.2024.
Eva spava
// Postojji vrijeme koje teče oko nas, prema nama i kroz nas, vrijeme koje nas uvjetuje i oblikuje, uspomene koje gajimoi kojih se rješavamo - naša povijest. Postoji zatimsekvenca mjesta na kojima živimo, među kojima putujemo, ona na kojima smo fizički, mjesta sačinjena pd ulica i zgrada, ali i stabala, obzora, temperatura, razina atmosferskog tlaka, veće ili manje brzine kojom teče voda rijeka, izohipsi - naša geografija.
Te dvije putanje, povezane dijelom sa sudbinom, a dijelom sa slobodnim izborom, u svakom trenutku i na svakom mjestu susreću se u jednoj točki, poput kozmičkog Kartezijanskog koordinatnog sustava, a slijed tih točaka tvori lijinu, krivulju, kadkad ako nam se posreći, čak i crtež, možda ne skladan, ali koji barem uspijevamo nazrijeti.
To je oblik našega života.//
Iz epiloga knjige Eva spava, Fransesce Melandri
Fenomenalan roman koji kroz sudbine ljudi priča osamdeset godina sudbine Južnog Tirola koji je davnih dvadesetih godina prošlog stoljeća raspolovljen na talijanski i austrijski dio. Borbe, nemiri, smrti, mržnje i ljubavi. 1998. dolaskom Šengena ukidaju se granice, a dvojezičnost poput planina južnog Tirola ostaje kao svjedočanstvo.
Paralelno, glavna junakinja Eva, rođena šezdesetih u grotlu građanskih borbi i previranja Alto Adigea (kako se talijanski dio Južnog Tirola imao zvati), pedeset godina kasnije vlakom putuje sa vrha Italije skroz dolje u Kalabriju na poziv onoga koji joj je bio ono najbliže ocu što je ikad imala i kroz kilometre opisuje nam ljepote i čuda čizme
Priča je protkana komadićima južnotirolskog njemačkog i nešto malo talijanskog radi veće autentičnosti. Riječ koja me se posebno dojmila, iako se njemački sastoji od bezbroj takvih složenica jest Sprachgruppenzugehörigkeit, a označava pripadnost jezičnoj skupini i svatko se u ta vremena o njoj morao službeno izjasniti. Onima koji nisu htjeli izjašnjavanje, ili su se izjasnili u krivu skiupinu, nije bilo omogućeno podizanje ikakvih potvrda ili dokumenata. Fascinantno.
Osamdeset godina gotovo građanskog rata.
Izuzetan roman i preporuka.
I pouka.
ponedjeljak, 29.04.2024.
Nek je zdravih kukova
Nije nam nitko rekao, nitko nas upozorio, nisu nas majke na to spremale.
Ljepilo.
Da moramo ljepilo biti. Ono vječno što držati će svojim molekulama ljubavi i umješnosti svako svoje dijete, partnera, roditelje, partnere od djece, djecu naše djece, kućne nam ljubimce i hiljadu još svjetova zajedno. Postojano. Graditi taj neki svijet u kojem je cijeli naš mali mikrokozmos siguran. Materijalno, moralno, fizički i duhovno.
Odjednom, uglavnom nepozvane stignu godine kad se osvrnemo oko sebe. Kad si, ako nismo do tada a nismo jer sebi smo najmanje bitne, postanemo važne. Otvore nam se novi svjetovi. Prošire vidici. Trčimo po pilatesima i jogama da usporimo artritis. Vježbamo kukove da očuvamo porodima razvaljene zdjelice i da nam ne moraju one ipsilon umetke usađivati ako jednom popuste i odluče kvrcnuti kad najmanje treba. Kičma će svoje vrištati do kraja. Vratna, križna, srednja. Trajno će se na njoj nastaniti skolioze, lordoze, kifoze i tko zna kakve još -oze. Otrkivamo meditaciju, disanje 4-7-8 ili 7-4-8 kako god, kad nas napadne ova zadnja hormonalna bura trećeg doba. Buljimo netremice u more, veremo se po zelenim brdašcima i dišemo duboko po proplancima. Jooooj kako nam se pune baterije. Bar tih nekoliko sati kad smo konačno odlučile izići, otići, odijeliti se.
Geliramo nokte, izvlačimo pramenove. Idemo na masaže.
Ovi oko nas se pitaju otkud sad to. Djeca se smiju maminoj otkačenosti. Roditelji križaju i krste. Partneri (oni koji nisu pod pritiskom opjevane krize koja im se događa u famoznim srednjim godinama otišli) prešutno, ne bez čuđenja, gledaju.
Rekli bi. Prigovorili. Al znaju da ne smiju. Nekad su mogli. Bili glave i glavni. Ali sada, kad su njihove Drage i Zakonite otkrile vlastitu nesputanost i važnost ljepila kojom su godinama držale i čuvale cijeli taj mali svijet na okupu i pod kontrolom, jednostavno ne smiju. I ne preostaje im doli prešutno gledati. I šutjeti.
Jer na kraju, ako je sreće, to ostaje.
Dvoje.
Ona sva nesputana, oslobođena okova ljepila i otvorenih vidika. Bezbrižna.
On, odavno pogubljenih prijatelja i ribarskih priča po šankovima grada, zahvalan.
Oboje malo mlohavi, spušteni i usporeni. Ponešto grintavi.
Nek je samo zdravih kukova.
I bez beštija što tijelo grizu i rastaču.
Pa će se nekako.
četvrtak, 25.04.2024.
Krečili smo i opet ćemo
Panem et circenses.
---Dvadeset i pet minuta centralnog dnevnika potrošeno je na ushićenu vijest, izvještaj, intervjue, pa skoro i reportažu dana. Na dragocjenost za koju smo platili neke milijarde, a koja će nam jamčiti sigurnost u budućnosti. Okej. Valjda nam ta dragocjenost treba u vremenima u kojima kada bi se nedajbože ponovile devedesete ne bi imali onakav entuzijazam i vještine branitelja što su prošli obavezne vojne rokove bivših armija. I odmah potpisujem, neka tim čudima dvadeset i pet minuta centralnog dnevnika. Jer sjećam se vijesti centralnih dnevnika devedesetih. I ne ponovile se.
---//Oni žele reviziju programa dubrovačkih ljetnih igara, da bude hrvatskiji. Žele mijenjati udžbenike iz povijesti, žele iz lektire izbaciti vulgarne knjige. Žele da javna televizija promovira domoljublje i vojsku u udarnom terminu. Žele kroatizaciju javnog prostora i obračun s protuhrvatskim aktivnostima, što god to značilo. To su ljudi za koje je glasalo 200 000 ljudi u Hrvatskoj, i koji sada odlučuju o budućoj vlasti. Borci protiv woke ideologije i ćirilice, borci za hrvatstvo, neki od njih su i zmajevi.//* Ne znam treba li što dodati osim pitanja - jel vam žao krečenja? Ja ne krečim već neko vrijeme, pa mi možda i džaba ovog piskaranja. Želimo li zaista svi skupa takvo društvo? Upitajmo se malo kada za četiri godine budemo ponovno izvlačili rodule za još jedno uzaludno krečenje. Džaba, pardon, ćaba krečenje.
---Riječki glumac. Nisam mu vjerovala ni kada je vjeru propovijedao srednjoškolcima. Onim istima koji su ga mladi i naivni transparentima zazivali da ostane. Upitao li se je barem jednom čime će oprati ruke kada se transaprenti spuste, a mladost ostane još jednom uskraćena za sve ono čemu ih je on učio i onda to svjesno i pobjedonosno pregazio lakim korakom. Još jednom je prevario. Ovaj puta cijeli set pametnih glava izbacivši dvije intelektualno superiornije od njegove. Nisam fan bračnog para niti njihovih političkih uvjerenja. No da bivši propovjedatelj vjere može takvom lakoćom prodavati priče, gaziti po kršćanskim vrijednostima i uvjerenjima koja je srčano tek nekoliko godina unatrag branio i smaknuti dvoje profesora sa političke scene i iz istog plemena - tužno je i odraz vremena u koje smo se dali zatočiti.
Panem et cicrcenses, dragi moji.
Uhvatimo se kakve dobre knjige.
Zdravije je.
četvrtak, 18.04.2024.
Lomljenje travnja
Dan ko bombon. Kristalno čist i plav.
Posjet groblju. Laštim crni granit. Prljave kiše ostavile tragove. Dva puta perem, jednom prolazim gumom za stakla, sušim krpom vodene crtice koje ostaju. Zakoniti mi donosi čistu vodu, pali svijeće. Zatičem novo plastično, preskupo kao da je svježe, cvijeće u kamene vaze. On baca ono staro izblijedjelo.
Pristižu prvi bijeli pahuljasti oblaci.
Odlazimo s groblja.
Vozimo se na susjedno brdo. Brdo bunkera. On je kao klinac sa ekipom istraživao te utvrde sa kojih su se okupatori branili dok su osloboditelji nadirali iz pravca Grobnika, Pašca osamdeset godina unatrag. Pristižu sad već sivkasti oblaci, a mi uživamo u izletničkoj zelenoj prirodi kao da nismo u gradu. Pada nam pogled na dio kanjona Riječine, na brdašca zaleđa Rijeke, na more s druge strane i onda konačno, nakon što se nauživamo pogleda u daljinu, pada i na tlo. Šparoga. Ona tako sama ničim izazvana, bez pripadajućeg grmića stoji na putu. I krećemo, jer lako se navučeš na branje kad ta prva padne. Pa sve i da ih samo pet ubereš - radost je. Tražimo, ubiremo, grmića je mnogo, neki su već obrani, ali izrasle su nove. U nepunih pola sata sakupimo dva lijepa maca. Bit će za barem dvije fritaje i jedan rižoto. Odlično!
Na nebu se izmjenjuje, plavo, bijelo i sivo. Zadovoljni, laganim korakom idemo prema automobilu ne prestajući se čuditi kako nikada nismo sa Juniorkom, dok je bila manja, pohodili znamenito brdo bunkera iznad Grada.
Kratko do Plodina. Pa do mame. Doniramo joj dio ulova, ona presretna. U zamjenu uzimamo već ranije dogovoreni lonac graha (mamina kuhanja su uvijek mamina kuhanja, kako god okreneš).
Stajemo na izbornom mjestu.
Dolazimo doma.
Pada blanširanje, kuhanje tvrdih dijelova za temeljac rižota i kooooonačno fritaja. Fina, slasna. Grah ćemo drugi dan. Ionako je najbolji kad odstoji.
Nebo se već totalno zatvorilo, preuzela ga sivulja i krenule su prve kapi.
Kava.
Tuširanje.
Kuma dolazi po mene, krećemo na rođendansku feštu frendici.
Odlično druženje u kućnom ambijentu.
Pola dvanaest je i stižem na zadnja dva penala.
I na fešte u svim izbornim stožerima.
I dok se pitam zašto pobogu SVI slave, pjevaju, plješću, euforija kao da su SVI pobijedili kroz glavu mi kao zaključak jednog fenomenalnog dana prolazi misao.
Đaba se krečilo. Opet.
četvrtak, 11.04.2024.
xxx
Sjedim u autu, stojim na zadnjem crvenom semaforu. Djevojčica plave kosice skakuće dok joj otac pokušava na lijevu stranu glave ubosti šnalicu sa mašnicom. Ne vjerujem da joj je četiri. U preslatkoj je kariranoj haljinici na tregere, bijeloj majici, tamnih hulahupki i lakiranih gležnjača. Tata konačno zadjene šnalicu, uhvati je za ručicu. Čekaju još koju sekundu, a onda im se, kao i meni pali zeleno. Skrećem lagano, propuštam njih i ostale pješake preko pješačkog, a veseli par ispraćam pogledom. Zadnja vesela stvar. Sigurno je i on njoj tako stavljao šnalice, držao je nježno a čvrsto za ručicu, prelazili su preko pješačkog i svijet je bio njihov.
Nakon toga na uzbrdici naredne ulice parkirati ću na „sva četiri“, sa suvozačeva sjedala uzeti lampion, u džepu napipati upaljač, izići iz auta i spustiti se nekoliko koraka. Na ulazu u zgradu hrpa je lampiona. Na prozoru iznad ulaza, crna zastava. Vrata su otvorena. Palim lampion i odlažem ga na stepenicu, u mnoštvo ostalih, kao da tamo pripada oduvijek. Kao da nije mogao spokojno ostati na polici trgovačkog centra. Čekati nekog drugog. Ne dočekati nikog.
Suze same kreću. Provirujem iza otvorenih vrata. U najljepšu aulu svih srednjih škola Grada. Stol. U okviru fotografija sa maturalne večeri. Tuga u očima koje su, nadam se, pronašle mir kakav nije bio suđen do unatrag dva dana, tu među nama što koračamo, dišemo. Danas, ranije, pročitala sam u novinama kako je jedan L, opraštajući se posljednjim pozdravom napisao da mu je žao što su prekratko plesali zajedno. On i djevojka tužnih očiju, ljubav njegova. Ovo njeno nešto drugo bilo je jače. Nadjačalo ljubav i život sam.
Na okviru krunica, pokraj trepere dvije bijele svijeće. Položen nježni buketić bijelog cvijeća. Bjelina što zavija u crno. I bilježnica je bijelih listova. Pokrivena riječima pozdrava. Upisujem par svojih, potpisujem nas.
Nisam ju poznavala. Ona čiju ću majicu pola sata kasnije prianjati na lice i tješiti se umirujućim mirisom, jest. Nisu bile generacija, samo školske. Nisam ju poznavala, a dotaklo me do srži sve ijedne koščice u tijelu.
Sjedam u auto. Plačem dušu. Traje.
Kasnije, vozim. Dva dječaka idu na romobilima, žena hoda prebačene sportske torbe preko ramena, po prvi put stojim na crvenom a skuteraš se ne probija ispred mene, već stoji uredno iza, ide autobus sa poznatim natpisom o ljubavi prema Gradu, na Pomeriu se spušta skupina mladosti niz ulicu, desno u parku skakuće dijete pod budnim okom majke. Čudan mlaki vjetar aprila povija grane stabala. Poznate ulice voljenog Grada u ritmu života. Sve teče. Toplo je i nemirno. Proljeće. U meni sve se kida.
Koliko je tanka granica, i koliko sam ustvari, sva ovako jadna – sretna.
Ulazim u veliku, bijelu, novu zgradu. I po prvi put u životu, ne uživam. Samo odrađujem. Automat guta dvije koje vraćam, automat bilježi dvije koje uzimam. Izlazim. Šuplja. Tupa. Progutalo me danas.
Dijete drago, pronađi svoj mir tamo negdje…
ponedjeljak, 08.04.2024.
Stoljećima
Pa nije to ništa od jučer i nije to ništa što nismo već vidjeli, čuli.
I zato djecu trebamo učiti uvažavanju.
Poštivanju.
Nenasilništvu.
Stoljećima smo bile uvjeravane u drugotnost.
I stoljećima su se matanići tolerirali.
Rađaj, budi lijepa, budi neprimjetna, škole su za muške kojima ćeš asistirati, a oni će kupiti nagrade sa svojim imenom na njima...
Mudraci, madraci...
Sve je ovo samo nasljeđe,
tih proteklih vremena
od iskona pa naovamo.
Koja nadam se, nadajmo se, idu svom izumiranju.
